Srbija na Istoku

U tekstu Ðorða Vukadinovića “Između Vlade i kosovskog zaveta” dobili smo naizgled samo još jedan summary for policemakers filozofije treće Srbije koju časopis NSPM inače oličava – jednostavnu primenu teoreme o rezervisanom i kontrolisanom raskidu s prošlošću i uključenju u zapadni svet, primenjenu na problem Kosova. Ipak, pri pažljivijem čitanju vidimo da se tu pojavljuju neki relativno novi motivi koji su vredni analize, i koji dosta odstupaju od onog na šta smo već godianama naviknuti kao na politički diskurs “treće Srbije”. Zaključak Vukadinovićevog teksta je jednostavan i naoko optimističan po srpske nacionaliste: on kaže da će zahvaljujući “bahatom ponašanju Zapada” u pogledu rešavanja kosovskog problema novoizboreni “patriotski konsenzus” u srpskoj politici (a i javnosti po njegovom sudu) po svoj prilici postati jedna trajna činjenica naše političke i intelektualne scene. čak i većina onih koji glasaju za Jovanovića, po Vukadinovićevom mišljenju, pristupiće ovom festivalu patriotske sabornosti oko očuvanja srpske kolevke Kosova, jer su ranije fraze o prijateljstvu sa Zapadom razobličene i svakome je jasno da se jedino radi o otimanju teritorije.

Tako su patrioti pobedili, strani plaćenici i domaći izdajnici su pobeðeni, saterani u mišje rupe, i čak, kako vidimo, postiðeni i navedeni da konvertriraju u patriote. Sve izgleda sjajno. I sad ćemo, tako patriotski ujedinjeni, kao jedan ustati u odbranu Kosova. A ako nam ga, kako se ipak realistično pribojava Vukadinović, zbog “situacije na terenu” i “odnosa moći u svetskoj politici” (na šta li nas ovo samo podseća…), ipak, oduzmu, mi ćemo onda – šta? Ne, nećemo zaratiti, bar tako sad izgleda, nego ćemo pribeći takozvanom second best rešenju – prekinućemo diplomatske odnose sa Zapadom, (i eventualno pripojiti Rusiji, u duhu znamenite deklaracije Savezne Skupštine o prisajedinjenju savezu Rusije i Belorusije iz 1999). I u tom pogledu Vukadinović nije gadljiv ni na ljude iz DS kao eventualne sprovodioce ove mudre politike, naravno ako bi se ispostavilo da njihova trenutna sloga sa Koštunicom oko Kosova nije samo taktička i privremena, već da iza nje zaista stoji iskreno preobraćenje u autentične patriote: “važna je politika, a ne ljudi i ja, recimo, ne bih imao nikakav problem – za njih nisam baš sasvim siguran – ukoliko bih video Jeremića i Petrovića kako energično pozivaju na prekid diplomatskih odnosa sa zemljama i organizacijama koje bi priznale nezavisnost Kosmeta.” Dakle, saznajemo da Vukadinović misli da je prekid diplomatskih odnosa sa Zapadom u (vrlo izglednom) slučaju nezavisnosti Kosova dobra ideja, i da on neće imati ništa protiv da takvu patriotsku politiku sprovode i nominalni izdajnici. Lepo i dosledno.

Ali, zar ovo ne izgleda ipak malo preradikalno? Jeste – “mi ne prihvatamo nezavisnost Kosova”, “mi ćemo se boriti”, “mi ćemo protestovati”, čak možda i “mi nikada nećemo pristati” ili “mi nikada nećemo priznati Kosovo” – sve se ove fraze mogu smatrati u nekom relapolitičkom smislu bar mogućim ili dopustivim odgovorima na “samovolju svetskih moćnika” u pogledu Kosova (na stranu to što mislim da su one politički inače glupe i neproduktivne, ali to je već druga tema). Ali, prekinuti diplomatske odnose sa Zapadom i svesti Srbiju na nekakvu Putinovu guberniju, pa to nije samo stvar otpora zapadnoj spoljnoj politici u tom jednom konkretnom pitanju koje nas tišti, to je već radikalno redefinisanje osnova srpske spoljne politike od 2000 naovamo, po kojima su evropske i evroatlanske integracije Srbije jedan od najviših nacionalnih prioriteta. Dakle, ulazak u EU i NATO po Vukadinoviću u slučaju nezavisnosti Kosova treba potpuno odbaciti.

Bilo bi zaista zanimljivo videti da li se Koštunica slaže sa vizijom čoveka koji je često viðen kao njegov glasnogovornik. Vladeta Janković je već dao jednu izjavu u kojoj je nagovestio da bi upravo to moglo biti slučaj. Ipak, još uvek nismo sigurni u pogledu njihovog konačnog stava. Prethodnih nekoliko nedelja meni se stalno činilo da se DSS, a sa njima u odreðenoj meri i DS, nalaze u jednoj nemogućoj i alogičnoj poziciji; s jedne strane, oni jačaju antizapadnu retoriku, i stalno se nadaju pomoći i zaštiti Rusije od samovolje Zapada a opet, s druge strane, najusrdnije i dalje očekuju da će pregovori o priključenju EU biti nastavljeni i bez Mladićevog izručenja i da će EU “pokazati dobru volju” u tom smislu. To mi se činilo kao teška politička šizofrenija, koja farsično ponavlja Titov uspešni i Miloševićev neuspešni obrazac spoljne politike: podršku i političku zaštitu traži od Rusa, a ekonomsku pomoć i pare od Zapada. Pretiš ruskim vetom, otvoreno se iriš nad svakom izjavom bilo kog ruskog zvaničnika kojom se nešto preti Zapadu u pogledu Kosova, a istovremeno očekuješ da te taj isti Zapad prihvati i po povlašćenim uslovima primi u svoje integracije. To prosto ne ide jedno s drugim. Ako je strateški nacionalni cilj ove zemlje ulazak u EU i NATO (kao što ja mislim da jeste i da treba da bude) onda su prevashodni i ključni saveznici Srbije po svim pitanjima, pa i kosovskom – EU i SAD. I od njih treba tražiti podršku za svoju politiku kakva god da je ona. A ako ne možeš da dobiješ podršku (ne vidim da je iko i tražio), onda treba da se pobrineš da šteta po odnose sa njima bude što manja. Ovde uopšte ne ulazim u to šta treba da bude politika Srbije prema Kosovu, već samo šta mora da bude pretpostavka i spoljnopolitička osnova bilo kakve politike prema Kosovu, ako je ulazak u EU strateški cilj. A ako to nije strateški cilj, već savez sa Rusijom i Belorusijom, kao nekad Miloševiću i Šešelju, onda nemoj da zamajavaš narod pričama o EU, već izaði i otvoreno kaži da ti ne želiš u evroatlanske integracije već u savez s Putinom i Lukašenkom.

Ono što je interesantno u Vukadinovićevom tekstu jeste da on nudi izlaz DSS-u iz ove logičke stupice: on im sugeriše da konačno treba preseći taj čvor i reći – zaboravite priču o Evropi, prekinite diplomatske odnose sa Zapadom i okrenimo se lepo sami sebi, dok se konstelacija odnosa u svetu ne promeni ili Zapad ne uvidi svoju grešku. Njegova argumentacija je vrlo zanimljiva i donosi već pomalo zaboravljeni šmek pravne misli Smilje Avramov i Budimira Košutića iz ranih 90-ih: “I zaista, kako odgovoriti na sledeća pitanja koja, u ovoj ili sličnoj formi, vrzmaju u glavi prosečnog Srbina: Kako to da granice medjunarodno priznate SFRJ nisu bile svetinja, već je, odlukama Badinterove komisije, prednost data pravu naroda na samoopredeljenje? No, ako je to već prihvaćeno kao princip, kako to da se u slučaju Bosne i Hercegovine taj princip menja, njene granice postaju nedodirljive, a volja apsolutne većine srpskog stanovništva u BiH grubo ignoriše? I kako se taj princip nepovredivosti republičkih/državnih granica opet relativizuje i napušta u trenutku kada je reč o granicama Republike Srbije? I kako to da se, sada, na kraju balade, principima kontakt-grupe i poslednjim izjavama generalnog sekretara NATO-a, princip nepovredivosti granica ponovo afirmiše kada je reč o budućim granicama nastajuće kosovske države? Dakle, teritorijalni integritet velike i male Jugoslavije, kao i Republike Srbije, meðunarodno priznatih članica Ujedinjenih Nacija, tretiraju se kao alajbegova slama, a za razliku od nedodirljivih granica «multietničke» Bosne i «multikulturalnog» Kosova? Previše je to obrta i previše nelogičnosti da bi se čak i lakovernim Srbima moglo predstaviti kao puki slučaj i sticaj nesrećnih okolnosti.“.

Ako je išta iz ove Vukadinovićeve ojaðenosti nad nepravdama svetskih moćnika prema srpskim teritorijalnim aspiracijama jasno (fale doduše u odnosu na tipični kalimerovski štimung iz 90-ih “nepravedne i ničim izazvane sankcije” i “vatikansko-kominternovska zavera”), onda je to upravo činjenica naglašena u poslednjoj rečenici ovog pasusa: da to svakako nije “puki slučaj i sticaj nesrećnih okolnosti“. Da, ništa nije slučajno, ni što je papa Poljak, ni što je posrednik Finac. Sve je dobro razraðeni scenario da se postigne uništenje Vaskolikog Srpstva, pošto Zapad inače nema pametnija posla nego da uništava Srbe po svaku cenu, pošto su a) sagradili kuću nasred druma, b) predstavljaju branu Novom Svetskom Poretku, c)…dopisati po potrebi. Milošević i njegova ludačka politika dakle, uopšte nisu nesrećni sticaj okolnosti ili ne daj bože nekakav srpski problem ili prokletstvo, nego je srpski problem iracionalna i neopravdana želja Zapada da napakosti Srbiji, a po mogućstvu je i uništi, što sve vidimo po njihovim ciničnim nedoslednostima i manjku učtivosti prema našim teritorijalnim ambicijama. A ako je tome tako, onda srpsko uključivanje na Zapad nije samo “problematično”, “skopčano s otvorenim problemima”, “otežano nekonstruktivnim odnosom Zapada prema Kosovu” itd, već je pogrešno samo po sebi. I onda nestaje ona ranije spomenuta aporija Koštuničine politike – kako pomiriti potrebu za podrškom i strateškim savezom sa zapadnim zemljama, sa istovremenom potrebom za savezom sa Rusijom a protiv Zapada oko Kosova? Naprosto, u ovoj vukadinovićevskoj sintezi nema potrebe ni za kakvim partnerstvom ili strateškim savezom sa Zapadom, pa time ni za “pomirenjem” ove vrste. Odnose sa Zapadom treba prekinuti, zato što je on antisrpski i hoće da nam otme Kosovo, i nije podržao našu/Slobinu zamisao teritorijalnog “pretemeljenja” Jugoslavije.

Zanimljivo je da bi se ova argumentacija zapravo mogla opisati kao definitivno Vukadinovićevo odustajanje od pokušaja da teorijski obrazloži i odbrani Koštuničinu znamenitu “doktrinu ekvidistance” prema Zapadu i Istoku, i premda imlicitno i uvijeno, i kao vrlo odreðena kritika Koštuničine dosadašnje politike. Zapad, u svetlu ovog Vukadinovićevog teksta prestaje da bude jedan od srpskih, nipošto povlašćenih već oprezno prihvatanih, ali ipak spoljnopolitičkih partnera, i postaje ono što je bio u Miloševićevo vreme – neprijatelj, skupina zavereničkih lobija koji rade Srbiji o glavi. U tom smislu je ovaj njegov tekst zapravo povratak i retroaktivno opravdanje Miloševićeve politike do 5 oktobra, a ne Koštuničine posle 5. oktobra, kako je do sada najčešće bio slučaj. Po ovoj novoj teoremi Nove srpske političke misli, čiju rezonancu osećamo i u plašljivo proguravanim probnim balonima DSS-a vezanim za prekid odnosa sa onima koji priznaju Kosovo – ako je išta jasno iz istorije naših odnosa sa Zapadom posle demokratskih promena jeste da je to partnerstvo i savezništvo bilo iluzija. U skladu sa tim je Ðinðićeva, pa i Koštuničina politika, strateški gledano bila greška od samog početka. Oni su želeli da grade partnerstvo sa neprijateljem koji nam je sve vreme radio o glavi.

U tom smislu, ova Vukadinovićeva teorija nam dozvoljava da potpuno rehabilitujemo Miloševića; već odranije “znamo” da je ekonomska tranzicija zapravo jedna neoliberalna podvala kojom se pokriva pljačka nacionalnog bogatstva i podjarmljivanje Srbije od strane multinacionalnog kapitala. Sad “znamo” takoðe i da je takozvano uključivanje u Evropu i svet zapravo mantra kojom se pokriva(la) rasprodaja nacionalnih interesa i kapitulacija pred neprijateljem koji je sve vreme jedino želeo da nam otme deo teritorije (što sad i Koštunica misli). Zaista je, u tom svetlu, vrlo teško videti gde je to Milošević uopšte pogrešio u svojoj politici 90-ih (osim možda što je “prebrzo kapitulirao” u Dejtonu ili Kumanovu, ili što je uveo “sramnu blokadu na Drini”)? On se samo, u ostvarivanju legitimnih nacionalnih interesa sudario sa “nepovoljnom konstelacijom odnosa u svetu” i svoju doslednu, patriotsku borbu za srpske nacionalne interese platio silaskom s vlasti, daljinski orkestriranim spolja, i potonjim haškim utamničenjem. Milošević tu doðe skoro kao tragični heroj i idealista, ili u najgorem slučaju, samo kao nekakva nevažna istorijska fusnota, budući da je srpska sudbina već bila zapečaćena antisrpskom zaverom svetskih sila; to što je Milošević, zajedno sa svojim “partnerima” sa raznih strana raznih frontova napravio ovde “na terenu”, to je samo jedna istorijska marginalija, samo laka pena na površini puko postojećeg iza koje se krije prava istina, naime da je Zapad od početka želeo da uništi Srbiju i srpske interese, što kako vidimo iz Vukadinovićevog teksta, sad navodno postaje jasno i najlakovernijim Srbima. Ovo Vukadinovićevo zakasnelo osvešćivanje u pogledu pravog smisla zapadne politike, najviše će pozdraviti Dačić i Nikolić, kao što su pozdravili i analogno Koštuničino kretanje u sličnom pravcu; uostalom, nisu li oni na vreme upozoravali da stvar stoji upravo tako, i da je jedini smisao zapadne politike prema Srbiji otimanje Kosova, a priče o integracijama prazna floskula da se to lakše prihvati? Samo poslednjih šest godina nije imao ko da ih sluša. Kada je Koštunica u jednoj skorašnjoj izjavi izrazio bojazan da ako se prizna nezavisnost Kosova to će značiti da je Srbija bombardovana da bi bila rasparčana, Dačić mu je uzvratio: “Dobro jutro”. Mislim da bi se iz dačićevske vizure isto moglo reći i Vukadinoviću – dobrododošao u pustinju realnosti.

Šta je konačni Vukadinovićev zaključak iz ove (ne)vesele petljancije na srpskoj političkoj sceni oko konačnog rešenja kosovskog statusa? Ipse dixit:” … važno…je… da više nikada u vladi – po mogućstvu, ni u opoziciji – ne bude stranke čiji će čelnici govoriti kako granice nisu važne i prema sudbinskim državnim pitanjima se odnositi kao prema dobijenoj ili izgubljenoj partiji basketa. A u tom slučaju, onda više zaista i neće biti toliko važno – sem naravno akterima, članovima njihovih familija i najbližim saradnicima – ko je u vladi, a ko u opoziciji.” Dakle, u svojevrsnoj parafrazi standardne definicije post-tranzicione političke normalizacije po kojoj, kada se ekonomski i politički stabilizujemo i završimo tranziciju (opcionalno – suočimo s prošlošću) više neće biti toliko važno ko je na vlasti a ko je u opoziciji, Vukadinović, u pravom aktu restauracije i rehabilitacije Miloševićeve politike tvrdi – postaćemo normalni ne onda kad nam politički i ekonomski sistem postanu normalni, i kad eventualno kaznimo krivce za zločine koje je država počinila u naše ime, nego onda kad se ratosiljamo stranih plaćenika i domaćih izdajnika, i kad u srpskoj politici više ne bude onih koji će kvariti patriotsku slogu i sabornost izdajničkim teorijama da su granice manje važne od evropske perspektive i boljeg života za ljude unutar tih granica. Na mesto ranije pomalo nezgodne situacije da zarad podrške ideji “treće Srbije” stalno mora da ograničeno brani mračnu prošlost 90-ih od reformskih jakobinaca, i da neumorno dokazuje da Milošević i Šešelj i nisu toliko loši momci kao što se priča, ili bar da nisu gori od Ðinðića i čede (iako možda i jesu krivi tu i tamo za ponešto, ali svakako manje od poslednje dvojice), Vukadinović je sada sam sebe smestio u poziciju koja je mnogo jasnija i prirodnija, ako već nije lagodnija. On otvoreno podržava miloševićevsku politiku i ohrabruje takozvani “demokratski blok” da nastavi onde gde je Milošević stao u konfliktu sa Zapadom – da se odbrambeno zgurimo i zatvorimo, otkačimo konačno od tog Zapada i čekamo da se svetska konstelacija promeni a Rusija i Kina ojačaju, te doðe naših pet minuta. Maske su popadale. Mislim da nešto kao “treća Srbija” više apsolutno ne postoji. Ako je ikad i postojalo.

Ivan Janković